Aktualna sezona

1. Liga2A. Liga2B. Liga3A. Liga3B. Liga3C. Liga3D. Liga4A. Liga4C. Liga4E. Liga4G. Liga

INTERVIEW TJEDNA

06.02.2013.

Vedran Ljubej: "Slomio sam već 15-ak reketa"

Razgovarao: Vjekoslav Paun

Krajem srpnja 2009. godine, negdje u vrijeme dok je (kvazi teniska poštenjačina) Nikolaj Davidenko krstario do premijernog naslova u Umagu (i tako sjebao pošten kladioničarski milje), on je ušao tiho, reklo bi se - na stražnja vrata. Izabrao je teren u Ravnicama, (umalo je zalutao na teren za boćanje), dogovorio premijeru s izvjesnim Igorom Feketijem i naravno – skupio dva gema. Reket je jedva znao držat, poene zbrajat. I umjesto da, kao što mu je jednom sugerirao drug (Potrgano Rebro Lige) Lijanovich, "razmisli o nekom drugom sportu", ostao je uporan, nije odustajao. Tri godine (možda i malo više) poslije respektabilni je član lize (rekreativac koji je možda najviše napredovao), a ako smo (tamo nekom) Fernandu Gonzalezu tepali da je "gospodin forhend", što onda napisati za "najjjj neuništiviji bekhend" GDSI lige. Taj glas, taj obrijani stas, Dame i gospodo, to majka više ne porađa, to se više ne događa – Vedran Ljubejjjjjjjj!!!

GDSI: Odakle potječe ta vaša nadaleko poznata sklonost druženju pod tušem? Sjećate li se vašeg prvog izlaganja kamencu u GDSI lizi? Kako regrutirate mlade, okupljate stare?

Vedran: Ima li išta ljepše nego kad nesputano strgaš svu odjeću sa sebe nakon 2 ili više sati valjanja u teniskoj, verbalnoj, misaonoj i ostaloj prljavštini, steraš sve u neku stvar i kao od majke rođen ubaciš se u tih nekoliko toplih kvadrata gdje ti nitko neće zamjeriti i poneki životinjski krik?

Potječe iz srednje škole. Nakon tjelesnog bi devedeset posto bagre (a to je u mom slučaju, sa šest cura u razredu, stvarno bila bagra) nasaftalo razred svojim miomirisima, dok bi nas nekoliko bez skrupula oduševljeno strgnulo odjeću i donje rublje sa sebe i junački prionulo održavanju higijene :)

Regrutiraju se sami, evo i Tomo Jurčić je oduševljeno prihvatio ideju, čak do te mjere se zarazio zajedničkim tuširanjem da ponekad voli samo doći pogledati druge kako sapunaju svoja obnažena tijela. Što reći, čovjek je pravi tušoljubac, moram priznat veći od mene po talentu!

GDSI: Kao neslužbeni utemeljitelj tuš-zajednice planirate li pisati apele Bandićima i sličnima da se još više digne standard javnih kupališta?

Vedran: Nemam, jer nisam siguran da bi to gosn. Bandić umio pročitati. Ali imam namjeru poslužiti se nekim drugim metodama, šifra: Vojislav. Nema druge! Pao evo, druže Paun, i vi ste neki dan imali priliku posvjedočiti na što liče tuš kabine na Sveticama čak i sada kada su, kao, došle u ruke privatnog koncesionara.

Moram reći da se ponekad bojim uopće prejako disati u blizini svih tih gljivica koje plutaju na dnu kabine u tamošnjim svlačionicama - strah me da se intenzivnim udisanjem ne dovedem u stanje haluciniranja svojstvenog ludim gljivama!

GDSI: Dosta kontroverzi izazvala je vaša izjava na Players partiju kada ste pozvali masu na "grupno silovanje Ivana Labaša". O čemu se radi?

Vedran: Gospodine novinaru, ako ste došli provocirati, moram vas upozoriti da ovaj razgovor neće dugo trajati. Vrlo brzo mogli biste ugledati vrata, a ako vam se posreći i – prozor! Ali, da, i do mene je već stigao trač da sam navodno izgovorio te riječi… Ako i jesam, odgovornost prebacujem na gazdu faraona koji je te večeri očito imao cilj baš meni točiti kriglu za kriglom i prvoga me stjerati pod hrastov stol pivnice!
Uostalom, što da sam to i izgovorio?! Priznajte da ste se i sami ponekad znali uhvatiti u maštanju o gorenavedenom aktu!!

GDSI: OK, idemo malo i na tenis, zašto ste počeli igrati tenis, tko je kriv i kako je to sve počelo?

Vedran: Kriva je, kao i kod većine vjerujem, ona splitska spodoba. S obzirom da u mladim danima nisam posjedovao satelitsku antenu, jer je to tada bio priličan luksuz, tenisom sam se mogao inficirati samo gledajući Zeca na HTV-u. Čilićevi mečevi su drek na šibici prema nerviranju koje je nama panjevima znao priuštiti taj lik.

S vremenom sam se i ja htio okušati u tom interesantnom sportu, ali u počecima sam ga koristio samo kao sredstvo za simuliranje važnih mečeva (uz pomoć zida) svojih virtualnih ATP Tourova koje sam metodom uskrsne košarice, hrpe papirića s imenima tadašnjih relevantnih igrača (Reneberg, Yzaga i Tomislav Prpić prvi padaju na pamet) i običnih kockica za Jamb, upražnjavao u hrpi školski bilježnica. S vremenom sam baki porazbijao sva stakla na vratima i prozorima, pa je bio red da se preselim na neko drugo mjesto. Recimo, na školsko igralište ili parking ispred lokalnog Doma zdravlja. S godinama sam se sjetio okušati i na pravom teniskom terenu :) E tu su počele frustracije koje ni danas ne prestaju…

GDSI: Jeste li kada plaćali (ili dobivali gratis) teniske sate?

Vedran: Njet! Kad sam bio klinac, imao sam veliku želju za treniranjem, no roditelji nisu imali mogućnosti to priuštiti mi. I bolje, jer moj destruktivni tempo teško bi financijski pratili i roditelji princa Harrya.

S vremenom mi je palo na pamet uzeti poneki sat tenisa, ali neki čudni principi mi to brane, naročito sada kada kućni budžet imam usmjeriti na puno pametnije i svrsishodnije stvari od čeprkanja po svojim neispunjenim ambicijama. Ali, definitivno bih volio jednom čuti od stručne osobe, primjerice, kako odigrati forhend volej bez backspina!

GDSI: Što mislite o GDSI lizi, tko vas je tu dovukao i zašto u zadnje vrijeme tako malo igrate u istoj?

Vedran: Da ne mislim dobre stvari o ovom natjecanju, ne bih bio ovdje već... koliko? Tri i pol godine? Sve je počelo kada je drug Paun za vrijeme Davis Cupa u Poreču spomenuo GDSI i nagovorio me da se priključim i probam. Odmah sam se zakačio.

Zašto igram malo? Pa, serija ozljeda je najveći problem. Desni zglob je nakon pada s bicikla dugo radio probleme, kad se on konačno oporavio, ruka je već tolko bila atrofirala da se razvila i ozljeda lakta. I to na dva mjesta!

A iz lige sam istupio prošlog proljeća jer sam trebao mali predah. A vjerujem i liga od mene :) Nakon brojnih traumatičnih poraza te zime počeo sam shvaćati da sve manje uživam u tenisu kao igri, a to je valjda poanta cjiele priče. Lige, piramide, tablice, natjecanja... sve je to super i jako je prikladno mom dosta kompetitivnom karakteru, ali ja imam problem što me stvari kojima se posvetim s vremenom totalno "obuzmu" pa se malo pogubim i postanem previše fokusiran na, globalno gledano, dosta nebitne stvari u životu :)

Na kraju se uhvatim u nekom glupom začaranom krugu da sam u gotovo svakom teniskom meču napet, nervozan, vječito nezadovoljan. A mislim da mi to nije bio početni cilj. Nažalost, sve to nisam još do kraja uspio eliminirati do danas, čak ni kada igram prijateljske mečeve, čemu je Tomek imao prilike posvjedočiti neki dan.

GDSI: Čemu ta vaša opčinjenost swingweightom, balansima, vrstama žica, olovom u štapu, reketu, dildačima po žicama :)?

Vedran: A čujte, znate kako se kaže – pravi igrači mogu igrati i s tavom (što zorno pokazuje primjer Andya Roddicka – pogledajte na: http://www.youtube.com/watch?v=eolRfWXRZ60), a polovnjacima su krive mjesečeve mijene, ozljede, uvjeti u balonu i naravno – reket!

Ne mogu se točno sjetiti kada sam se počeo opterećivati specifikacijama reketa. No, to mi je definitivno promijenilo percepciju nekih stvari. Famozno je koliko dobro prilagođen reket može imati utjecaja na izvedbu. Naravno da nitko neće igrati na višoj razini samo zbog reketa, ali postoje ljudi - i ja sam nažalost ili na sreću jedan od njih - koji osjete te silne nijanse na reketu i dok ne pogodim točno određenu kombinaciju koja mi odgovara, a takvih je malo :), nezadovoljan sam i u vječitoj potrazi za svetim gralom!

Inače me dosta opčinila i zaintrigirala jedna teorija na koju sam naletio na forumu Tennis Warehousa. Jedan je čovjek, naime, došao do formule savršenog reketa! Brojne sam sate proveo uz forumske teme posvećene toj teoriji i njenim kritikama. Nadam se da ću jednog dana napisati nešto o tome na blogu.

Što se dildača tiče - nekad imam osjećaj da bih bolje igrao s njime u ruci umjesto drške s kojom vrlo često imam većih problema nego sa žicama, balansima i ostalim nebitnim stvarima za normalne, zdrave osobe :)

GDSI: Znam da ćete mi zamjeriti ako vas ne upitam, pa evo, imate priliku napisati sve specifikacije vašeg reketa. Znam da to sve najviše zanima, pa - izvolite.

Vedran: Moj posljednji pokojnik Prince Ozone Pro Tour Team, nakon malo igranja s olovnim trakicama, imao je težinu od otprilike 330 grama, SW 325, balans oko 7-8 točaka u ručku, glavu 100 kvadratnih inča s rasporedom žica 18*20. I ručku 4. Jako mi je odgovarao na forhendu jer mi je velika pokretljivost zbog izrazitog balansa u ručku i osrednjeg swingweighta omogućivala brze zamahe na forhendu u svim pravcima, ali iz nekog razloga kojeg još nisam otkrio, bekend mi je totalno propao.

Je li uzrok tome relativno tanka rama (mislim da samo 20 mm ili čak 19 mm), mala tvrdoća (57) ili mjesečev uštap… vrag će ga znati.

GDSI: Ne tako davno vaš glavni adut bio je zastrašujući izgled, buka koja je dolazila iz vašeg bića, a danas su to ipak respektabilni udarci. U čemu je tajna sjajnog napretka?

Vedran: Respektabilni ako ćemo ih uspoređivati s udarcima pokojnog Franje Tuđmana ili Radimira Čačića :) Ako ćemo ih uspoređivati sa školovanim igračima, sve je to drek. Je, imao sam jednu fazu kada sam igrao prilično impresivno čak i za svoje visoke samokriterije, bilo je to ljetos u šestom i sedmom mjesecu… Volio bih ponovno moći igrati tenis na toj razini, ali za to će se morati poklopiti nekoliko stvari. Za početak, da sredim tu j… ruku pa da mogu koristiti postavu žice koja mi najviše odgovara (full poly), a to znači da mogu odabrati i reket koji mi najviše odgovara, a da mi neće polomiti udove kao što je to radio ovaj nedavni Wilson 6.1 16*18 (95). Odličan reket, posebno ubojit na servisu, ali zato tvrd kao Ron Jeremy :)

Što se tiče zastrašujućeg izgleda… Moram priznati da nisam nikada na taj način mislio da me ljudi doživljavaju na terenu, sve dok drug Zrno prošle godine nije nešto preko foruma progunđao o mom urlikanju u jednom našem pradavnom meču na HTS-u. I bio je čovjek u pravu, stvarno sam ga pretjerivao tada.

Dražen je pritom spomenuo nešto da se malo bojao kako će to završiti, jer ćelavi lik s druge strane mreže (a tada sam imao 15 kila više nego danas), u majici Dinama, urliče ko da ga sama Šejtan natjerava oko Velesajma.

Nikad mi to nije bio cilj, postići taj efekt kod protivnika, dapače… ali iz ove perspektive, danas kad o tome razmišljam, možda bih se trebao posvetiti toj taktici, kad mi već niti jedna druga ne polazi za rukom :)

GDSI: Što još planirate poboljšati, a što unazaditi?

Vedran: Uf, sumnjam da vaši čitatelji imaju toliko vremena :)
Ali ajde, skratit ću: prva i osnovna stvar koju moram unaprijediti u svom tenisu je – mozak. S obzirom da na Hreliću baš i nema puno dostupnih rezervnih ljudskih mozgova, bojim se da ću se morati pomiriti da imam ovaj s kojim sam rođen.

A to znači još puno izgubljenih mečeva nakon velikih vodstava, brojnih meč lopti i nevjerojatnih, neobjašnjivih gubitaka samopouzdanja poslije dionica briljantne igre??

Ako ikada otkrijem čarobnu formulu i uspijem poštelati taj čudnovati organ – onda ću se posvetiti maksimalnom implementiranju spina u forhend, ali ne spina radi spina, nego spina radi kontrole. Onoga na čemu se danas bazira cijeli ATP Tour, izuzev poremećenog Gabashvilija i Puca-Mi-Jajovod-Za-Teniski-Renking-Jer-Fukam-Više-Nego-Ikad-U-Životu Tursunova.

GDSI: Kad smo kod buke, navodno ste imali problema i sa voditeljem GDSI lige oko prekoračenog limita od 120 decibela?

Vedran: Bogme da. Bio je to ugodni razgovor nakon još ugodnijeg poraza. Ja sam tada reagirao dosta osorno, braneći svoju čast, no, iz današnje perspektive, čovjek je bio u pravu. Ni meni nije ugodno igrati teren pored glasnih igrača, pa makar se oni samo dobro zajebavali.

Isto tako, i Gazda mora razumijeti da nekada nije baš jednostavno pregrmiti izgubljen set nakon vodstva 4:0 i šest brejk lopti za 5:0 :) I da velika emotivna potrošnja obično za sobom povlači i teška emotivna pražnjenja. Inače te sat vremena kasnije strefi moždani udar na putu doma.

U krajnjoj liniji, u međuvremenu sam bio svjedok raznih sličnih situacija, ljudi bacaju rekete, psuju, viču, ne biste vjerovali, jednom sam čak i Faraona Danka vidio da je zavitlao reket u balon, ali to vam nisam ja rekao :)

GDSI: Je li imate kakav savjet za "faraona" ne bi li unaprijedio još više ligu?

Vedran: Danko je napravio čudo s ovom ligom, ali ipak imam jedan kratak i jasan savjet: drž' se Đine kao pijan plota, on bi te mogao odvesti u neslućene visine!

GDSI: Što kažete za Öbrolov prijedlog naprčivanja u guzicu onih koji se povlače s mreže?

Vedran: Apsolutno ga podržavam! Usput predlažem istu kaznu za još nekoliko obrazaca tijekom meča, recimo:

- guranje lopti u „šesnaestercu“
- nenapadanje drugih servisa a la Arantxa Sanchez
- safinovsko forsiranje drugog servisa na 30:0 u gemu (svojevremeno sam izgubio milijardu gemova u nizu nakon spomenutog vodstva zbog navedenog razloga!)
- višestruko propuštanje breakova prednosti u setu – na ovome sam diplomirao!

Protiv vas Ptico sam dvaput izgubio meč u kojem sam vodio za set i četiri-pet puta za brejk u drugom! U sesvetskoj piramidi sam također ovog ljeta umalo izgubio jedan takav gotovo identičan meč. Zbog ovih stvari sam spreman i na samoozljeđivanje!

GDSI: Kakav je bio osjećaj kad ste jednom iznervirani porazom od potpisnika ovih redaka razbili reket na svojoj nozi?

Vedran: Dosta frustrirajuć, jer ne samo što sam izgubio meč, i to još od vas kolega Paun, usput razbio skupi reket, nego sam još u jednoj stvari taj dan bio neuspješan. Naime, nisam se čak ni uspio ozljediti!

GDSI: . Poznati ste kao strastveni kolekcionar reketa. Koliko ste ih dosad skupili vlastitih - strganih?

Vedran: Nemam pojma, malo mi je blesavo sad ići brojati :) Rekao bih da ih imam petnaestak. Zanimljivo je da sam strgane primjerke počeo čuvati kao opomenu da to, kao, ne bih više ponavljao u budućnosti. Jedini je problem kaj u trenutku bunila nemam svoju spavaću sobu pred očima. Možda bih trebao uslikati te rekete i zalijepiti isprintanu fotku na čelo tijekom meča?! Ili barem na torbu...

GDSI: Kome se najviše divite u lizi?

Vedran: Puno igrača posjeduje osobine koje su vrijedne divljenja. Sigurno ću sad nekog zaboraviti, ali recimo impresivan mi je Tomislav Jurčić jer je bez ijednog dana rada s trenerom uspio doći na prilično zavidnu razinu igre i razmišljanja za vrijeme meča.

Divim se Greineru zbog nevjerojatne konstantnosti udaraca i činjenice da je svojevremeno imao skor 36-6 ili tako nešto u super-smećima. I što u važnim trenucima uvijek odabere pravi udarac.

Divim se čak i Ptici jer je od bedastog udarača koji bi za 8 winnera po meču npravio 65 neforsiranih i zadovoljan otišao kući, došao do igrača koji je u igru postupno uvodio sve elemente, pa evo čak i do super ovladanog bekend dropshota, kontradropshota i drop voleja pod plitkim kutem.

Obrolu se divim zbog nevjerojatnih kuteva koje je u stanju pogoditi, Muciću zbog težine lopte koju ostvaruje u forhend spinu (koja bi bila još teža kada bi me poslušao i samo malkice povećao swingweight reketa!)...

Tompa mi je impresivan zato jer može od jutra do sutra postavljati taj forhend točno tamo di ti najmanje odgovara… Franko bi i Papi Ratzingeru izvadio dušu s dropshotovima, Tadić je prestao nabijati i počeo utilitaristički koristi svoj ubilački spin na forhendu… A vanzemaljce Budinčevića, Kalca, Sermeka, Grubera neću ni spominjati. Još je mnogo toga što bih mogao napisati na ovu temu i mnogo ljudi kojeg bih mogao spomenuti, a s nekima nisam dugo igrao ili uopće…

No, ipak, najviše od svega divim se gospodinu Igoru Dragojeviću koji u svojim godinama ne da se bavi sportom, nego ga igra na relativno dobroj rekreativnoj razini!

GDSI: Koju pobjedu najviše pamtite, a koji poraz najviše boli?

Vedran: Pamtim sve mečeve ! Nažalost, dan danas se sjećam brojnih detalja iz svakog poraza protiv Vjekoslava Pauna u ligaškim mečevima. Sjećam se svakog poena iz mečeva prve lige koju sam igrao prošle godine, čini mi se, u prosincu. Četiri poraza, sva četiri u tajčiju, u tri od tih mečeva sam imao meč lopte ili velike prednosti za pobjedu… Dan danas se nisam psihički oporavio od tih poraza !

A što se pobjeda tiče… Zanimljivo, ali niti jednu ligašku ne pamtim posebno, osim jedne protiv Željka Omazića prije dvije godine. Meč je završio rezultatom a la 67 76 12-10, trajao je 2 sata i 45 minuta, nakon toga mislim da sam kod kuće povraćao od iscrpljenosti. Također sam povraćao nakon jednog ligaškog poraza poslije kojeg sam odigrao prijateljski meč s Jurčićem. E ako tu večer nisam ostavio crijeva u zahodu, neću vjerojatno nikada…

Ipak, najviše su mi u sjećanju ostali prijateljski mečevi u kojima sam odigrao svoj najbolji tenis. Neovisno o rezultatu! Naravno, dobio sam te mečeve, ali to je bila razina igre koju bih volio ponovno doseći. Recimo, prijateljski meč protiv Greinera (62 76) gdje sam u prvom setu imao visoku razinu omjera winnera i neprisiljenih, a u drugom se uspio iščupati do pobjede unatoč tome što je Danko očigledno počeo igrati na razini maksimalnih mogućnosti…

Ukratko – više od ijedne pobjede veseli me kada igram kako zamislim! To su jedini trenuci kada istinski uživam u tenisu, nekada se znam čak i naježiti od sreće…

GDSI: Vjerujete li u naslov u GDSI lizi?

Vedran: Ukratko - ne :) Da ne znam koliko unaprijedim svoje udarce, bojim se da nikad neću imati glavu za to...

GDSI: Prošle godine vaša je jahta bila parkirana uz umaške ATP terene, imate li nekakvu ambiciju napasti i neke druge turnire u regiji?

Vedran: Umag je tek početak. Kao što ste i sami vidjeli, energije za danonoćno partijanje u ovom 31-godišnjem tijelu ne nedostaje. Što će mi drugi turniri u regiji, kada je u Umagu najviše Slovenki :) … Ovaj dio izrežite…

GDSI: Uskoro ćete dobiti nasljednika. Hoćete li mu mijenjati "ruku", ako bude dešnjak, tako da poput Nadala ima stanovitu prednost? Što će se dogoditi ako umjesto tenisa izabere balet :)?

Vedran: Što god izabrao, dobro će izabrati. Sve dok to ima veze s tenisom :) Nikada mu neću nametati životne izbore. Osim ako se oni neće poklapati s mojim planovima :) :) A sada ozbiljno – vidjet ćemo kako će mu ići. Uz zadojenost tenisom kojom je opčinjen njegov otac, uopće ne sumnjam da će se i mali Vex prije ili kasnije navući na taj blesavi sport.
Jedino što se nadam da će od mame naslijediti hladnu glavu. A i sve ostalo :)

GDSI: Jedan ste od rijetkih entuzaista koji su pokušali pokrenuti tenisku web stranicu (zutaloptica.com), na žalost zbog duga od 18 milijuna kuna porezna vam je zatvorila vaše poduzeće. Možemo li očekivati uskrsnuće vašeg sajta ili ćete to ostaviti sinu u nasljedstvo?

Vedran: Bilo je lijepo maštati o tome da ću raditi što volim i živjeti od toga u ovoj zemlji. Deset mjeseci sam se ko crv trudio donositi teme iz teniskog svijeta gotovo svakodnevno, ali nažalost naše tržište je premalo za takve pothvate. I osim toga, naša sportska kultura je još dosta zakržljala, jer prosječnog hrvatskog žitelja baš i ne interesira previše sport u kojem nema uspješnog Rvata. Ili Barcelone. Teško da će se dogoditi još jedan napadaj mazohizma i ulazak u jedan tako neisplativ projekt, ali tko zna, ako Čilić ispuni poneko Viktorovo očekivanje, možda se Rvati opet narajcaju na tenis pa se otvori neko mjesto pod suncem...

GDSI: Jedno vrijeme radili ste i u redakciji Večernjeg lista. Za novinarstvo se kaže da je to prekrasan posao, ali koji "treba znati kada ostaviti". Čini se da ste vi pogodili sjajan tajming?

Vedran: Taj koji je to rekao za novinarstvo je očito bio gadno ušlagiran. Ja sam na vrijeme skužio da je kompenzacija za užitak koji donosi drkanje na svoje ime u novinama malo prebrutalna. Ne volim nikad nikome biti na dispoziciji praktički 24 sata na dan, a naročito ne nekakvom nabrijanom uredniku ili još gore, njegovim ambicioznim pobočnicima. A sve za nikakve pare. Volim sport, ali rad u sportskoj redakciji u HR je dosta siguran način da čovjek zamrzi sport :)

GDSI: Vaša svestranost je nenadmašna, pa je tako navodno nekoliko uglednih talijanskih poker-portala bankrotiralo zahvaljujući vašem nenadmašnom talentu?

Vedran: Je, konačno sam našao stranicu na kojoj ja nisam bio "donk" :)) Diglo se nešto love, ali nikakav spektakl koji bi mi promijenio život, iako to koliko su ti Talijani loši igrači, zaslužuje jedan poseban tekst. Toliko su loši da bi prosječan igrač uz minimalan trud dnevno nakon nekoliko mjeseci tamo trebao postati milijunašem! Ali to se ne dešava, nego je zarađivanje vrlo usporeno, jer su im stranice brutalno namještene da favoriziraju te poluljude. Treba imati debele živce za istrpit što ti softveri sve izvode... Tko preživi, na kraju i ubere neke novce.

Inače je poker moja druga velika strast. Prekrasan sport, ali ko nema živce, bolje da se ne laća tog mača jer ima više od dvije oštrice!

GDSI: Ako zamislimo Anu Konjuh i Donnu Vekić u klinču, recimo hrvanju u blatu, koja bi pobijedila?

Vedran: Baš me briga koja bi pobijedila, glavno da se pošteno zamažu i pohvataju po strateškim mjestima na oduševljenje okupljenog mnoštva!

GDSI: Intervju, naravno, moramo završiti tuširanjem, koja (WTA) igračica bi imala tu čast postati dijelom vaše zajednice?

Vedran: Svaka koja ne bi pobjegla od straha :)
Ali ako mogu birati, biram Agnieszku Radwansku. Ta ima nešto divlje u pogledu!