Aktualna sezona

1. Liga2A. Liga2B. Liga3A. Liga3B. Liga3C. Liga3D. Liga4A. Liga4B. Liga4C. Liga4D. Liga5A. Liga5B. Liga5C. Liga5D. Liga5E. LigaParovi 16A. Liga5F. liga5G. Liga5H. Liga6B. Liga6C. Liga6D. Liga6E. Liga6F. Liga6G. Liga6H. Liga7A. Liga7B. Liga7C. Liga7D. Liga7E Liga7F Liga7G Liga8A Liga8B Liga8C Liga8D Liga7H Liga8E Liga8F Liga8G Liga8H Liga9A. Liga9B. LigaParovi 2. LigaParovi 3. LigaParovi 4. LigaParovi 5. LigaParovi 6. LigaParovi 7. Liga

INTERVIEW TJEDNA

21.01.2015.

Ivan Soldo: "Najbolje mi kad dođem na meč pa mi protivnik počne pričati o tenisu
i nedavnim mečevima sa ATP, a ja samo klimam glavom
i potvrđujem sve, a zapravo nemam pojma o čemu se radi."

Razgovarao: Nenad Jakšić

Čast mi je da danas imam priliku razgovarati s jednim od ugodnijih momaka u GDSI ligi, dečka kojeg osim mirne naravi krasi i lijepa teniska igra. Pomalo samozatajan, nikada medju onima koji će se puno gurati u središte pozornosti, ali zato protivnik kojeg mnogi ne vole vidjeti s druge strane mreze. Dobili smo odličnu priliku da malo bolje upoznamo našega Ivana Soldu, u sportskim krugovima poznatijeg kao Soldinho...

GDSI: Ivane, krenimo tradicionalnim putem pa ćemo vidjeti kuda će nas razgovor odvesti. Upoznaj nas malo sa svojim teniskim počecima, kako je to izgledalo i do kuda si dogurao u mladjim danima?

Ivan: Tenis sam počeo trenirati 1996. godine na legendarnim Sveticama (zacaklile su mu se okice), mislim da još nisam imao ni 6 godina kada je sve krenulo. Za sve je kriv tata, koji je bio veliki teniski fan u mlađim danima pa je najstariji sin morao ići na tenis, drugi sport nije dolazio u obzir. Trener mi je bio Goran Bilobrk, kojeg iznimno cijenim jer je prije svega odlična osoba I strašno se razumije u tenis. Dokaz tome je da uopće nisam mijenjao trenera za vrijeme treniranja. Suradnja je trajala 5-6 godina, a onda je pobijedila ljubav prema nogometu. Dobro se sjećam turnira do 10 i 12 godina. Nisam nikada osvojio glavni turnir što mi je bila velika želja. Uglavnom bi završio drugi u svojoj skupini, pa bi zatim osvojio 1. utješni turnir. Kasnije sam i napredovao pa sam redovito osvajao prva mjesta u skupini, ali bi vrlo brzo izletio u glavnom turniru. Na rang listama bi redovito bio između 15-10 mjesta, a najbolja pozicija je bila 6-7 mjesto u Zagrebu. Nedavno sam vidio da je jedan kolega završio na Virginia Techu u Americi, a njega sam redovito dobivao kao klinac. Zbog toga ostaje žal što nisam nastavio sa tenisom jer sam mogao jednostavno doći do stipendije u Americi…

GDSI: Poznato je da si proveo školsku godinu u Americi, reci nam kakvo je to bilo iskustvo? Zašto nisi ostao na collegu?

Ivan: Ameriku sam sanjao još u osnovnoj školi. Sviđalo mi se kako drže do svojih sportaša I cijene sportske uspjehe. Ta povezanost od srednje pa sve do collega mi je bila sjajna. Ukratko, sve suprotno od onog što događa kod nas. Nažalost, ja ju neću pamtiti po dobrom iz dva razloga. Prvo sam doživio ozljedu čeljusti na nogometnoj utakmici kada me protivnik iz čistog mira (iznerviran očito zbog rezultata, vodili smo 2-0) udario laktom. Prvo su mislili da mi je čeljust slomljena, govorili da ću biti na slamci nekoliko tjedana pa su ipak nekoliko minuta prije operacije shvatili da nije potrebna. Mene je više brinulo što su mi rekli da ne smijem igrati čak 6 tjedana što me totalno slomilo. Vratio sam se za posljednja 4 tjedna. Na kraju smo osvojili ligu, izgubili u finalu konferencije i došli do polufinala državnog. Posebno ću pamtiti to državno prvenstvo. U osmini finala je kod protivnika u napadu bio neki mix Didiera Drogbe i Petera Croucha, čovjek je bio ogroman I sigurno je lagao za godine. Dobili smo 3-2 uz moja dva gola i asistenciju, a nezaboravna je posljednja minuta kada je taj majstor škaricama skoro zabio za produžetke. Zatim u četvrtfinalu smo išli u goste branitelju naslova, u rosteru su imali 3-4 dečka iz Engleske. Dobili smo 2-1 i plasirali se u polufinale. Nakon toga sam se fokusirao na školu i uz pomoć jedne osobe iz Zagreba pokušavao pronaći što bolje mjesto za college. Bilo je tu stotine opcija, ali sve je palo u vodu dva tjedna prije mature kada sam sudjelovao u teškoj prometnoj nesreći. Izgubio sam dva jako dobra prijatelja, a treći prijatelj i ja smo nekim čudom preživjeli. Trebao sam na kraju završiti na Floridi kod trenera koji je Makedonac, to me posebno veselilo da je netko sa naših prostora, ali zbog prometne sam ipak odlučio vratiti se u Zagreb. Moram priznati da sam jako pogriješio, ali moram se nositi s tim. I velika žal je što nisam tamo zaigrao tenis za školu iako je bila smiješna ekipa. :)

GDSI: Budući da stalno gledamo tvoje postove o nogometu, reci nam kako uspjevaš balansirati izmedju svoje dvije velike ''ljubavi'' - nogometa i tenisa? Koji od ta dva sporta više voliš igrati i zašto?

Ivan: Ne bi rekao da mi je tenis ljubav, jer mi brzo dosadi (intervjuer s nevjericom odmahuje glavom). Nogometom sam se zarazio zbog kvarta u kojem živim. Točnije živim u Trnovčici, malom kvartu koji se nalazi u Dubravi. Kvart je oduvijek bio poznato mjesto za nogometne haklere zbog specifičnog nogometnog igrališta. Imamo prave velike nogometne golove i zato je poseban gušt kad se igra nogomet. Na meni je isto trag ostavila generacija Vatrenih 1998 koja je uzela broncu u Francuskoj. Još su mi ostale prekrasne slike iz tog vremena. Onda bi mi klinci odlazili na igralište I zamišljali kako smo Šuker, Boban, Asanović, Ladić i ostali genijalci. Mnogi će se sjetiti i skupljanja sličica, bilo to za Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Toliko sam bio zaluđen nogometom da sam uzimao bilježnice i počeo pisati sve rezultate iz HNL-a te kad bi igrala Hrvatska.
Opet moram kriviti tatu jer smo otvorili dućan u kvartu kad sam krenuo u školu pa sam se redovito ujutro znao spustiti dolje i “ukrasti” Sportske novosti na par sati i samo čitati sve te vijesti iz nogometnog svijeta. Tako da odmalena volim analizirati nogometne klubove. Nogomet volim igrati jer volim timsku igru, volim kada se pomaže jedan drugome i kada se pojedinci trude za ekipu. Najbolje mi je kad je netko antitalent za nogomet, ali se trudi kao luđak, to posebno cijenim. I nije tu samo nogomet, posebno volim košarku. Često bi znao sa ekipom koja igra nogomet doći sa strane, gdje se igra košarka I razvaliti haklere; jako su nas mrzili jer smo uvijek puno trčali, a to je njih ubijalo. Tu je još i ulični rukomet, koji se godinama igrao u kvartu…

GDSI: Nogomet postaje sve vise komercijaliziran, zadnje Svjetsko prvenstvo se dobrim dijelom svelo na gledanje velikog broja reklama prije tekme, u poluvremenu i nakon završetka. Usporedi nam malo primanja profesionalnih nogometaša i tenisaca. Mislis li da bi se neke stvari trebale mijenjati?

Ivan: Slažem se. Po meni je nogomet krenuo prema dolje kada su se počeli formirati novi Galacticosi u Real Madridu, dakle 2009. godina je u pitanju. Dok narod gladuje, nogometni klub na ljeto dovede nove igrače za 250 milijuna €. Sada je UEFA uvela smiješni financijski fair play, ali samo kažnjava male klubove koji im se ne mogu suprotstaviti, a na ogromne dugove velikih klubova prave se slijepi. Znao sam od početka da je to samo jedna velika glupost. Što se tenisača tiče, nisam toliko upoznat s njima, ali kad vidim da je Čilić do sad zaradio “samo” 11 milijuna $, onda mi je to smiješna zarada, jer toliko npr. jedan nogometaš zaradi u jednoj sezoni. Ako se ne varam mislim da Messi I Ronaldo imaju godišnje iznad 20 milijuna €, a još dodajte i sponzore…. Znači bolesne cifre.

GDSI: Koji je tvoj najdraži nogometni klub i zašto? Ili si kao današnji klinci koji mijenjaju klubove kao čarape?

Ivan: Moja prva naslovna fotka na fejsu bila je posvećena najdražem klubu, a to je AC Milan. Klub mi je postao jako drag davne 2003-2004 kada su tamo igrali Inzaghi, Ševčenko, Maldini, Nesta, Seedorf, Kaka, Dida i ostala ekipa. Bili su najdominantiji klub u to vrijeme. Prvo sam ih zavolio zbog tog ludog Inzaghija koji je imao smiješne proslave golova, bez obzira zabio u prijateljskoj utakmici ili finalu Lige prvaka, slavlje je bilo isto. Mnogi su ga mrzili jer je bio antitalent za nogomet te se volio bacati, ali uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kasnije sam sve više cijenio Ricarda Kaku i pokušavao sam kopirati njegov način igre. Jednostavno i učinkovito. I priznajem da mi je kao velikom navijaču srce bilo slomljeno kada je prešao u Real Madrid. Kasnije je AC Milan krenuo silaznom putanjom u kojoj se nalazi već tri godine, ali za klub i dalje navijam iako me samo razočaraju u posljednje vrijeme. Ne dolazi u obzir da sada biram neki drugi, ali među drage klubove bi dodao Dinamo I Liverpool (intervjuer, kao dugogodisnji obozavatelj Man Utd, ne moze doci k sebi).

GDSI: Pustimo sad malo nogomet i vratimo se jedinom pravom sportu. Kako si uopće dospio u GDSI ligu? Reci nam nešto o svojim počecima u ligi i primjećuješ li razlike kad usporeduješ 2013. godinu i pocetak 2015. godine?

Ivan: Za GDSI ligu sam čuo još u ljeto 2012. Godine. Čak sam se i prijavio za sezonu u srpnju (ima tablica :D). Javio mi se Jurčić za friendly, pa smo odigrali prijateljski meč na Ravnicama. Nisam uzeo reket u ruke nekoliko godina pa me je tako masakrirao da mi je ubio volju za tenisom i odlučio sam da neću igrati ligu. Imao sam priliku da mu se osvetim prošli mjesec, ali sam zalutao sa svojim mislima i tako mu poklonio pobjedu jer ipak dolazi iz Dubrave. Glavna razlika je naravno u snazi lige. Došlo je puno kvalitetnih igrača s kojima znam odigrati sjajan meč I baš guštam u tome. Najbitnije mi je dobro se istrčati i tako uglavnom bude. Do kraja 2013. godine sam imao samo 2 poraza (Crneković I Russo), a onda sam stigao u to veselo društvo strašnih igrača i od veljače 2014. gotovo svaki meč je bio vrhunski. Evo nas u 2015. i ne sjećam se kada sam zadnji put odigrao lagani meč.

GDSI: Što ti se najviše svidja u vezi naše lige? Misliš li da bi nešto možda trebalo promijeniti/dodati/izbaciti? Slobodno opali po članovima Odbora, ovo je slobodna država, rekla je tako nekidan Kolindica.

Ivan: Prije svega mi je drago što sam preko sporta upoznao jako puno kvalitetnih ljudi s kojima sam postao jako dobar prijatelj. Fascinira me što su baš svi toliko zaljubljeni u taj sport, a ja ipak furam taj svoj nogomet. Najbolje mi kad dođem na meč pa mi protivnik počne pričati o tenisu i nedavnim mečevima sa ATP, a ja samo klimam glavom i potvrđujem sve, a zapravo nemam pojma o čemu se radi. :) Ne bi želio ništa mijenjati, sve je fenomenalno organizirano i čast mi je biti član lige.

GDSI: Je li bilo nekih neugodnih iskustava u ligi? Nisu potrebna imena, ionako se sve zna u ovom babinjaku poznatom kao GDSI liga:)

Ivan: Pa bilo je možda par puta tijekom meča kada bi protivnik ili ja krivo rekli da je out, ali takve stvari se događaju. Nažalost još nemamo hawk eye. Varanje mi je dno i ne pada mi na pamet nekoga prevariti.

GDSI: U jednom od prijašnjih intervjua (ne sjećam se točno s kim) postavljeno je pitanje o idealnom igraču lige. Mozeš li nam ti izdvojiti igrače s, prema svom mišljenju, najboljim elementima igre (npr. forehand, backhand, voleji, drop shot, kretanje itd.) i tako napraviti virtualnog nepobjedivog GDSI-ovca?

Ivan: Teško mi je to pitanje, ajde da si pitao za nogomet. Po stilu mi se jako sviđa onaj mali Mateo Papić, ne znam zašto iskreno, ali njegov tenis mi je odličan (intervjuer se prima za glavu, ne vjeruje...).
Servis – Mačkić
Forehand – Grubelić
Backhand – Papić
Volej – Budinčević
Obrana – Jurčić
Psiha – Jakšić (hladnokrvan do bola)

GDSI: Kako bi opisao svoj tenis? Koje su ti jače strane, a gdje ima još prostora za napredak?

Ivan: Pa volim igrati napadački tenis, ne volim igrati protiv defenzivaca jer mrzim kad bude puno izmjena. Sjećam se prvog meča protiv Đine. Krene meč i lupam kao idiot, a on sve lagano vraća kao da igram sa zidom. Rezultat je 6-0 I 5-0, a ja ispustio dušu da osvojim taj jedan gem :) Pred kraj ljeta je stigla osveta jer sam se prilagodio i naučio igrati pametnije. Ne volim pričati o sebi jer iskreno i slabo se kužim u toj teniskoj spiki, pa ću reći što drugi kažu o meni. Uglavnom nakon meča mi pohvale forehand i da sam tehnički jako potkovan igrač. Ne zamaram se iskreno napretkom. U zadnje vrijeme mi je servis postao dosta jaka karika iako sam i prije imao jako dobru servu. Smatram da moram popraviti igru na mreži i kretanje. Znam se izgubiti tijekom meča pa često odletim mislima na neko drugo mjesto. Tu je još i ponašanje, vrlo lako postanem neozbiljan pa se počnem glupirati tijekom meča. Ali ajde, rijetko mi se to vrati kao bumerang :)

GDSI: Zašto te svako malo moram nagovarati da više igraš? Ima li koji način da te se češće dobije na teren?

Ivan: Da me zoveš na nogomet ili košarku, istog trena bi se pojavio. Problem je što mi tenis vrlo brzo dosadi. Jako cijenim tenis, ali moram biti na hlađenju nekoliko dana. Možda promijenim mišljenje na proljeće, ali teško. Recimo veliki mi je gušt otići sa prijateljem ili prijateljicom na teren pa ih učiti osnovama tenisa.

Pratiš li tenis na TV-u? Kojeg igrača i igračicu bi izdvojio kao svoje favorite? (osim Ive Karlovića čiji servis uporno usporeduješ sa svojim...).

Ivan: Nema šanse. Evo danas sam jedva pogledao treći set između Karlovića i Đokovića. Prije toga sam gledao Čilića kako dere Nishikorija i finale Wimbledona 2012. To je to od mene. Ponovit ću se opet: tenis mi vrlo brzo dosadi. Dok sam bio mali volio sam pratiti jer je hrt bio sjajan, a tu je bio i eurosport.

GDSI: Poznato je da voliš, u društvu svog dobrog prijatelja Matea Papića, izlaziti u narodnjačke klubove. Jesi li kada imao priliku pucati iz pištolja kad se malo previse popilo i zaplesalo na stolu u jutarnjim satima?

Ivan: Papić i ja smo nogometni fanatici, nas ćeš zajedno vidjeti samo na utakmicama. Idu još kolege iz lige: Bukovac, Lažnjak i Papišta :) Ne volim narodnjake, nisam to nikada volio, ali tko voli neka sluša.

GDSI: S kojim igracima u ligi najmanje voliš igrati, tj. čija ti igra ne odgovara?

Ivan: Definitivno na prvom mjestu mora biti Budinčević. On kao da uvijek mora imati strašan dan protiv mene.Uvijek kad dođem u 2. Ligu on mora biti u njoj. Već sam tri puta izgubio od njega, a najviše žalim za posljednjim mečem. Dobio sam ga prvi set, ali treba reći da sam imao saveznika u kiši koja je padala cijelo vrijeme pa su loptice postale veliki problem za njega. U drugom setu sam se opustio, a u super tajčiju nisam imao previše šansi. Nadam se da ću ga napokon dobiti do kraja ljeta. Još bi dodao Grubelića koji igra sjajan tenis, a i nekog tamo Jakšića koji je slučajno ušao u prvu ligu (intervjuer, iz nekog razloga, počinje nervozno tapkati prstima po stolu). Taj čovjek me fascinira zbog hladnokrvnosti. Obojicu sam skoro dobio ali moram priznati da su trenutno iznad mene.

GDSI: Krenuo si igrati parove s kolegom Papićem, poznatim teniskim taktičarem. Niste odigrali nijedan ligaski meč jos uvijek, ali imate li neki plan uspjeha? Sto mislis gdje se medjusobno nadopunjujete?

Ivan: Parove ne volim igrati, a Papić je prevara koja me prijavila bez mog dopuštenja. Budemo vidjeli kako će to izgledati, prošli mjesec je bio stvarno natrpan zbog Božića I bilo je teško nešto dogovoriti. Čak smo i imali dogovoreno pa je sve propalo. Ljudi rade pa je teško i naći slobodnog vremena, jedva odigraju single… Ako budem ozbiljan onda ćemo biti odličan duo.

GDSI: Bez puno razmisljanja, odaberi bolje opcije:

- Papićev ili Labašov bekend? Papić
- Lazarov ili Grubelićev forehand? Grubelić
- Vidovićev ili Budin servis? Buda
- Kipčićev ili Vuletićev volej? Vule
- Jurčićevo ili Dankovo kretanje na terenu? Jurčić – huligan iz Dubrave

GDSI: Idemo sada na par brzopoteznih pitanja.

Profi tenisač ili profi nogometaš – Profi nogometaš
Cibona ili Medveščak – Cibona
Eugenie Bouchard ili Sabine Lisicki – Genie <3
Prva sportska ili Supersport – Supersport
Brinete ili plave – Plave

GDSI: Kolindica ili Ivo? Zašto?

Jaoooo, pa mene jedino zanima politika nogometnih klubova kad se priča o transferima. Ako ću biti uopće u Zagrebu dat ću glas Kolindi jer ovaj nije ništa napravio u pet godina. A i kao da je bitno tko je na vlasti, kad će narod i dalje gladovati… Mi Hrvati smo jako glup i naivan narod, ali kaj ćeš.

GDSI: Osim tenisa, nogometa i narodnjaka, koji su ti još zivotni interesi i hobiji? Čime se zeliš baviti kad budeš veliki?

Ivan: Povratkom iz Amerike sam želio napraviti nešto u sportskom novinarstvu, ali vidim da nema budućnosti u tome. Super sam se snašao pomoću facebooka gdje sam prije točno tri godine napravio nogometnu stranicu koja danas ima preko 40 tisuća fanova. Sve do prošle godine, tamo negdje ožujak – travanj, mogao sam mirno zarađivati i po par tisuća kn, ali nam je Mark Cugerberg zalupio vratima i stranicama poput moje odlučio srezati takvozvani reach. Kao što sam rekao jako volim analizirati nogometne klubove i zbog toga imamo jako velikog uspjeha u kladionici, ali bez obzira koliko bio dobar u tome od toga se ne može živjeti. Od svoje 12 godine sam obilježen kao neki sportski znalac u društvu jer sam davne 2003. godine na kladionici sa uloženih 10kn na 10 parova dobio čak 18 tisuća kn. Nakon toga su me stariji stalno tlačili u školi da im moram raditi listiće, a bilo je i smiješnih situacija kada su me čak i iz crkve znali izvući. Sada nemam velikih planova, ali volio bi uskoro otvoriti jedan sportski centar u svom kvartu. Malo izvan kvarta stoji jedna prekrasna zemlja koju bi trebalo iskoristiti na pravi način. To sam se dogovorio sa mlađim bratom kojem ide jako dobro u nogometu, pa ukoliko napravi nešto kao profesionalac, vrlo lako bi ta ideja mogla zaživjeti. Nadam se da će ova napaćena zemlja do tad totalno izaći iz ove krize pa da se sve vrati u normalu.